Potpisivanju sporazuma između Makedonije i Grčke o preimenovanju bivše jugoslavenske republike u Republiku Severnu Makedoniju, koja je samostalna od 1991. godine, nije cilj pronaći dugoročno rešenje koje će zadovoljiti i makedonski i grčki narod.

Pravi je cilj bio ispuniti tek formalne uslove za poziv Makedonije u NATO na samitu u julu (srpnju) ove godine. Ovo mišljenje su izrazili mnogi makedonski, ali i ruski i srpski stručnjaci, koji takođe pozorno prate širenje NATO pakta.

Podsetimo da su sporazum o preimenovanju Makedonije 17. juna (lipnja) potpisali ministri spoljnih poslova Makedonije i Grčke, Nikola Dimitrov i Nikos Kocias. Potpisivanje sporazuma je dovelo do protesta u Skoplju i nekoliko makedonskih gradova, pod sloganom “Nećemo odustati od imena, to je naša zemlja”. Predsednik zemlje Đorđe Ivanov je odbio ratifikovati potpisani sporazum, pa je poslan u parlament. Unatoč činjenici da sednici nisu prisustvovali poslanici glavne opozicione stranke VMRO-DPMNE, parlament je ratifikovao sporazum, ali je prerano reći da je priča završena. Stanovništvo će na referendumu izraziti svoje mišljenje o novom nazivu zemlje.

Naime, prema uslovima sporazuma s Grčkom, Makedonija bi trebala promijeniti svoje ime i ustav, za što je potrebna dvotrećinska glasova poslanika. Vladajuća stranka u ovom trenutku nema taj broj glasova, čak i ako se u obzir uzmu partneri u vladajućoj koaliciji, stranke makedonskih Albanaca.

Rusija se čini nezainteresiranom za cijeli slučaj, iako je poznavatocima prilika vrlo dobro poznato da to nije tako. Prema ruskom istoričaru, stručnjaku za Balkan s Instituta za slavistiku Ruske akademije nauke, Georgiju Engelhardtu, Makedonija može očekivati jačanje spoljnog pritiska, prije svega na predsednika Ivanova.

“Biće i jakog pritiska, unutarnjeg i spoljnog, na poslanike opozicione stranke VMRO DPNME, kako bi se stranka na neki način podijelila i ugrabili potrebni glasovi. To se treba očekivati upravo u okviru promicanja potrebe promjene imena zemlje”, vjeruje stručnjak.

Engelhardt je naglasio da se sve čini kako bi se potkopala stara pat pozicija u kojoj se Makedoniji spori s Grčkom, što nitko posebno ni ne skriva. Tokom posljednjih nekoliko godina su Sjedinjene Države i druge vodeće zapadne zemlje zaključile kako treba ukloniti ovu “sivu zonu” u jugoistočnoj Evropi, poslednji preostali više ili manje veliki prostor izvan NATO pakta.

Ovo područje obuhvaća zemlje poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije, samoproglašenog Kosova i Crne Gore. Nedavno je Crna Gora šokirana ulaskom u savezu, što se prema brojnim analitičarima učinilo suprotno volji većine stanovništva. Upravo zbog toga je izbjegnuto održavanje referenduma o ovom pitanju i zemlja ugurana u NATO glasovima parlamentarnih poslanika.

Makedonija NATO

U Makedoniji je situacija malo drugačija, ali se prijem u NATO pod hitno mora ubrzati, a za tu svrhu je bilo potrebno ukloniti problem s Grčkom. Kako je u Makedoniji nova vlada je došla na vlast, to više nije tajna, kao ni spremnost Zaeva, Dimitrova i Šekerinske da urade sve što od njih zahtjeva atlantistički blok.

Georgiju Engelhardtu upozorava kako je očito da će se, nakon što dovrši “posao” u Makedoniji, front preseliti u Srbiju i Republiku Srpsku, koja sprečava širenje NATO pakta na Bosnu i Hercegovinu.

“Moramo shvatiti da se stanovništvo Srbije jako protivi ulasku u NATO, kao što se vidi iz svih anketa. Međutim, to se ne može reći za vlasti zemlje. Znamo da je poslednja vlada potpisala sporazum koji je NATO paktu dao prava, imunitete i povlastice koje Severnoatlantski savez nije ni zahtijevao. Na primjer, pravo korištenja vojne infrastrukture, pravo na tranzit, sve to je NATO dobio od Srbije i bez prijema zemlje u savez”, rekao je stručnjak.

Ipak, dodao je, za NATO bi integracija Srbije u savez u doglednoj budućnosti bila ozbiljno političko postignuće.

“Tada će uvijek će moći govoriti da su pravilnom politikom čak i zemlje koje se nekad nisu usudile slušati postale “civilizovane”, “shvatile su što im treba” i disciplinovano su umarširale u zajednički sistem. Ali to je pitanje budućnosti, a sada se rešava problem Makedonije”, smatra politolog i stručnjak za Balkan.

Govoreći o mogućem ishodu referenduma u Makedoniji, Engelhardt je skrenuo pozornost na činjenicu da je stanovništvo ove republike podijeljeno u dvije velike grupe, na slavensku većinu koju čine Makedonci i albansku zajednicu. U tom bi slučaju Makedonci oko ovog pitanja bili podijeljeni otprilike na pola, a albanska zajednica bi podržala preimenovanje zemlje, premijera Zorana Zaeva i zahtjeve Zapada.

Ako referendum bude proveden isključivo od strane makedonskih vlasti i pod kontrolom “međunarodnih organizacija”, ponoviće se priča o referendumu za neovisnost Crne Gore, kada je EU rekla da bi njegov uspeh bio uspeh cijele Crne Gore. I doista, vlasti su dobile tačno onoliko koliko im je bilo potrebno. Nije se moglo očekivati da bi referendum mogao dati neke neočekivane rezultate”, zaključio je Engelhardt.

Istraživač na Institutu za evropske studije iz Beograda, Stevan Gajić također smatra da suština onoga što se događa u Makedoniji nije sporazum između Skoplja i Atene, nego se zemlju nastoji ugurati u NATO “dok ljudi ne dođu k sebi”. On je to primetio i prije nedavno održanog samita NATO pakta.

“Prema izvještajima medija, NATO je spreman ugurati Makedoniju u organizaciju, bez obzira hoće li sporazum funkcionisati ili ne. To samo ukazuje na to da Brisel, kao središte EU i Severnoatlantskog saveza, uopšte ne brine hoće li se riješiti spor između Makedonije i Grčke. Makedoniju je potrebno uključiti u NATO što je prije moguće i to će se očigledno dogoditi”, rekao je Gajić.

Što se tiče imena “Republika Severna Makedonija”, Grčkoj i Makedoniji će ono biti nametnuto nasilnim sredstvima, iako je jednako neprihvatljivo i za grčko i makedonsko stanovništvo.

Sporazum o novom imenu Makedonije potpisan je protiv mišljenja većine Grka i volji Grčke Pravoslavne Crkve, koja je uticajni činioc u društvenom životu zemlje. Isto tako je bilo u Makedoniji, koji su izašli na ulice i protestovali.

Unatoč nekim razlikama, situacija je slična onome što se događalo u Crnoj Gori kada je žurno ugurana u NATO bez referenduma.

“Isto će biti i u Makedoniji, samo da se zapečati i ovaj dio fronta s Rusijom”, smatra srpski stručnjak.



Srbija i kosovski problem

“Tada će na red doći Srbija. Unatoč činjenici da sada govorimo o Makedoniji, situacija se ne može razmatrati odvojeno od događaja u Srbiji. Makedonski premijer Zoran Zaev, grčki premijer Aleksis Cipras i predsednik Srbije Aleksandar Vučić su članovi su istog tima i pripadaju atlantističkoj školi. Cipras je prevario svoj narod najprije organizirajući referendum protiv mera štednje koje su nametnute EU. Referendum je bio uspešan, a onda je Cipras ignorisao njegove rezultate i proveo sve naredbe Berlina. Isto se događa u Srbiji s Vučićem. Insistira na kompromisu suprotno mišljenju naroda, većine intelektualaca toekom “unutarnjeg dijaloga” kojeg je on sam pokrenuo i suprotno mišljenju crkve. Vučiću se pridružila premijerka Ana Brnabić, koja je nedavno izjavila kako Kosovo više i nije Srbija, ali Beograd nikad neće priznati njegovu nzavisnost. Ova izjava je neka vrsta Zenonovog paradoksa”, istaknuo je Stevan Gajić, dodajući kako je ovom izjavom premijerka prekršila ustav zemlje, a da nije slijedila reakcija pravosuđa.

“U Beogradu postoji jedan urednik prorežimskog tabloida koji voli govoriti o prevratima, za koje kaže da se pripremaju protiv aktualnih vlasti. No, zapravo bi se državnim udarom mogla usporediti izjava Ane Brnabić, budući da s jednog od dva najuticajnija mjesta u vlasti izjavljuje da jedan države ne pripada zemlji kojom upravlja, iako to stoji u preambuli ustava”, izjavljuje Gajić, koji je prilično zbunjen takvim istupima.

Zapravo je bit svih tih radnji otvaranje puta u Ujedinjene nacija Kosovu, kako bi se omogućilo ujedinjenje Kosova i Albanije, što su proteklih nekoliko godina snovi i političara u Tirani. Stoga Srbiji treba oduzeti pravne poluge da to spriječi.

S druge strane, teritorij Kosova je formalno već deo NATO pakta, a Albanija je već članica saveza.

Učinjeno to, na red dolaze Srbija i entitet Bosne i Hercegovine – Republika Srpska. Ovo je glavna premija i srž balkanskog pitanja. Ako pogledate što Zapad govori o Balkanu, ispada da je ovo područje vrlo problematično “zbog zloglasnog ruskog uticaja”.

Čak se i za Makedoniju govori o uticaju Rusije, što tvrde i aktualne vlasti u Skoplju. Ta je histerija porasla nakon nekoliko predavanja predstavnika Evroazijske mladeži Leonida Savina ovoj republici.

“S dužnim poštovanjem prema Leonidu Savinu, stvarno ne mislim da bi no mogao organizirati ikakav državni udar”, rekao je Gajić.

Po njegovom mišljenju, Zapad se bunio zbog “ruskog uticaja”, koji zapravo ne postoji, samo kako bi Balkan uvukao u NATO. Cilj je proširiti NATO na Balkanu, prvenstveno. Tako je bilo i u Crnoj Gori.

Proširivanje nekakvog dijaloga o “punoj normalizaciji odnosa” između Beograda i Prištine isto je što i priča o promjeni imena Makedonije. Cilj nije ni bio riješiti spor oko imena, već da se ispune minimalne formalnosti potrebne za pozivanje Makedonije u NATO.

Za Zapad uopšte nije važno što će se dogoditi u zemlji i kako će se riješiti problemi poput etničke podjele društva, uvođenja albanskog jezika kao drugog službenog jezika ili ponovne “bugarizacije” makedonskog stanovništva. Samo je važno da Makedonija postane NATO teritorija. Čini mi se da na kraju sve zemlje sive zone Zapadnog Balkana trebaju biti u NATO paktu.

U Srbiji se pokušava manipulisati javnim mnijenjem, a neki analitičari čak kažu da “da je dobro su bombardirani, da se postigne”. “Kompromis” je eufemizam za izdaju nacionalnih interesa, ne samo u Srbiji. “Kompromis” je riječ koju u Makedoniji i Grčkoj neprestano upotrebljavaju obje strane. “Kompromis” u Srbiji se uspešno provodi kao koncept kojim se prikriva uništavanje zemlje, kršenje ustavnog poretka i napadi na “ognjištare” i “konzervativce”, na Crkvu, budući da je nominalno prebivalište srpskog patrijarha na Kosovu.

Prema riječima stručnjaka, makedonske i srpske vlasti skrivaju svoju pravu politiku od građana.

Građani čuju samo njihova “postignuća”, rezultate koji su uistinu neverovatni za sve balkanske narode, uključujući Albance. U stvari, Albanci su taoci kartela droga i terorizma, čije su se vođe preselile u ministrantske i premijerske urede. Da su ljudi zaista zadovoljni, ne bi masovno napuštali Kosovo. U svim balkanskim zemljama postoji problem iseljavanja, ali je on na Kosovu najizraženiji i poprima oblike egzodusa mladog i radno aktivnog stanovništva, koje će se, obzirom na veliku albansku dijasporu EU i Americi, teško vratiti na Kosovo.

Stručnjaci se slažu da makedonski predsednik Đorđe Ivanov neće odustati od svog mišljenja, a kriza će se nastaviti. Premijer Zoran Zaev može mirno odstupiti s dužnosti. On je odigrao svoju ulogu i potpisala sporazum s Grcima, što je dovoljan uslov da Makedonija dobije pozivnicu za NATO. Ostalo su problemi tehničke prirode.

Tada na dnevni red dolaze Srbija i Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Budući da veći dio političke elite u Evropskoj uniji Srbe smatra “malim Rusima” u mediteranskoj regiji, gotovo malignim tumorom, proces izlječenja ove “bolesti” je počeo odvajanjem Crne Gore i njezinom ulaskom u NATO, koji sada vlada cijelom jadranskom obalom.

“Bez sumnje možemo govoriti o nasilnoj “natoizaciji” svih zemalja Balkana. Rusija ne radi ništa. Je li Moskva zadovoljna zapadnjačkom propagandom koja govori o neverovatnom ruskom uticaju koji se baš i ne oseća u regiji ili je izgubila ne interes za Balkan? Ne znam. Srpski narod je na strani Rusije, ali ako Srbija formalno uđe u NATO, tamo će biti u zatočeništvu”, vjeruje je Stevan Gajić.