I taj danas toliko popularan koncept hrvatstva je u stvari administrativno proizveden pa se na stranim političkim školama, konkretno na London School of Economic and Political Science gdje sam i sam učio, hrvatski nacionalizam izučava kao primjer nacionalizma koji na umjetan način proizvode državne institucije po diktatu aristokracije, strane, naravno. Taj uvid je, nažalost, točan. Koncept hrvatstva je širokim narodnim masama u najvećem dijelu zemlje bio posve stran dok nije bio nametnut od habsburške državne administracije, Mađarona i Crkve, prvo u civilnoj Hrvatskoj, zatim u Slavoniji, pa onda i u Dalmaciji što je noviji fenomen koji se zapravo zahuktao tek nakon ubojstva Radića i stalno izazivao otpore, jer je i tom prilikom Crkva pokazala svoju neprincipijelnost i dvoličnost. Naime, Radić je do samog kraja svog života govorio „Kralj i narod“, možda i naivno. Crkva ga je digla na nivo sveca i mučenika tek nakon njegove smrti, a do tada ga je obasipala samo prezirom i omalovažavanjem kao alkoholičara, komunista, srbofila, demagoga itd. Sve je to jedan katalog katastrofe i kaosa…

Sjetimo se samo samo Starčevićevih memoara „Nekolike uspomene“ koje počinju sljedećom rečenicom: „Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron.“ Pa ne bi se ni Slavonija zvala Slavonijom da se narod smatrao Hrvatima, niti Dalmacija Dalmacijom, pa ne bi ni postojala ni Trojedinica da je postojao neki zajednički hrvatski identitet. Današnje hrvatstvo kao vid antislavenstva izvorni je proizvod habsburške feudalne oligarhije, zatim ugarske gospode i njihovih mađaronskih trabanata, a onda oktroirane Crkve i svećenstva te državnih službenika namjerno regrutiranih iz redova najnižih društvenih slojeva da ne kažemo prigradskih odrpanaca i seoskih golja koji u zamjenu za čistu košulju i dobar ručak lako povjeruju u sve što im se kaže.

Svaki ozbiljan i nepristrasan istraživač srednjeg vijeka mora zaključiti da su Hrvati kao i Bugari neka naslaga, najvjerojatnije hunska, odnosno ugarska (bugarska, hungarska) koja je potaknuta, organizirana, podržavana i dovedena ovamo od strane uobičajenih sumnjivaca. Oni su kao vazali Rima i Bizanta u njihovo ime i za njihov račun zaposjeli panonske ravnice, okupirali i potčinili dio prostora današnje Hrvatske , Bosne pa i Srbije. Naime, Mađari iz istih razloga tokom srednjeg vijeka, pa i kasnije, stalno gnjave da imaju pravo i na srpsku krunu. Suludo jest, ali to im je očito netko negdje obećao.

To da su prvobitni Hrvati zapravo neslavenska naslaga zaključio je čak i Mladen Lorković u svojoj knjizi „Narod i zemlja Hrvata“ iz 1939. godine: „Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga koja je prekrila i organizirala slavenske mase.“ To je onaj isti Lorković široko zapamćen po navodnom i neuspjelom puču Lorković-Vokić u NDH 1944. godine. Dakle, to je i čak i Ustašama bilo jasno. S Dalmacijom istočno od Cetine hrvatstvo ima malo veze u srednjem vijeku. Zapadno od Cetine imamo neke priče o Dalmatinskoj Hrvatskoj kao da je uopće išta postojalo pod tim imenom – to je puka izmišljotina.

Domagoj Nikolić